Branko Vučković
Stočarstvo i poljoprivreda u 19. veku
SVINJE - IZVOZNI "BREND" MILOŠEVE
SRBIJE
Svako ozbiljnije istraživanje o nastanku i razvoju savremene srpske države, ali
i istraživanja naše kulturne prošlosti, razvoja školstva i obrazovanja, po
pravilu istorijske nužnosti, mora se ozbiljno pozabaviti vremenom Miloša
Obrenovića.
Tako je i sa o poljoprivredom. Zahvaljujući putopisima V. Rihtera, O. Pirha, S.
Popovića, J. Vujića i drugih, ali i istraživačkim delima M.ć.Milićevića, M.
Petrovića, V. Karaxića, dr M. Gavrilovića i njihovih savremenika, možemo
stvoriti vrlo jasnu sliku kako je izgledala poljoprivreda pre više od 170
godina.
Tako je i sa o poljoprivredom. Zahvaljujući putopisima V. Rihtera, O. Pirha, S.
Popovića, J. Vujića i drugih, ali i istraživačkim delima M.ć.Milićevića, M.
Petrovića, V. Karaxića, dr M. Gavrilovića i njihovih savremenika, možemo
stvoriti vrlo jasnu sliku kako je izgledala poljoprivreda pre više od 170
godina.
Po zapisima brojnih putopisaca koji su pohodili Srbiju, ali i učenijih i
viðenijih ljudi tog vremena, najvažnija grana privrede u Srbiji u doba kneza
Miloša bilo je stočarstvo. Ono je bilo mnogo važnije i značajnije od
zemljoradnje. "Ogromni, nenastanjeni i neobraðeni prostori, davali su vrlo mnogo
uslova da se sve vrste stočarstva obilato razviju. Najveći deo ljudi i dece
bavio se ovom vrstom domaćeg gazdinstva i provodio sve vreme van sela - kod
stoke (Oto Dubislav Pirh: "Putovanje po Srbiji")."
Najviše su gajene svinje. One su bile, kako navodi Vuk Karaxić "pravi i najveći
užitak narodni; jedno što ih je, zbog šuma lasno zapatiti i držati, a drugo što
se u svako doba godine mogu prodati". Iz ovog citata jasno se vidi da je
najzastupljenije bilo svinjogojstvo, ali ono najprimitivnije, jer se za ishranu
svinja koristio žir. "I najsiromašniji seljak imao je po nekoliko brava svinja.
Nepregledne šume davale su obilato žira za njih, te su odgajivane gotovo bez
ikakvih troškova i velikih teškoća. (Mita Petrović: "Finansije i ustanove 2").
Iako je gajenje svinja u varošima bilo zabranjeno, svinjsko meso je
donošeno sa sela, tajno, kako navodi Sreten L.Popović "u vreće zavijeno, ili u
seno sakriveno".
Posle svinja, najviše je bilo ovaca, a zatim koza. Po podacima Mite Petrovića "s
kuće na kuću bilo je otprilike na 35 brava ovaca i koza, koje su čuvane po
torovima". Bilo je mnogo i goveda i konja, ali su domaća goveda bila slaba
i sitna. Zahvaljujući knezu Milošu seljaci su počeli da dobijaju kvalitetnija
goveda. U to vreme se nije mnogo polagalo na rasu stoke, a uzgoj je takoðe bio
primitivan. Miloš je, zahvaljujući svojim vezama, uspevao da nabavi po koje
rasno grlo koje je donosio u Srbiju i davao seljacima. Po selima je bilo
razvijeno i pčelarstvo, a ponegde i svilarstvo. Uopšte uzevši, stočarstvo je
bilo mnogo razvijenije od zemljoradnje. Iako je Srbija bila vrlo plodna zemlja u
kojoj su se mogle gajiti sve kulture, poljoprivreda je bila nerazvijena. Oralo
se ralicom, i to vrlo plitko i nevešto (M. Gavrilović), a o upotrebi ðubriva
nije se ni znalo. Ðubre se, kada bi se nagomilalo, jednostavno spaljivalo.
Pretežno se sejao kukuruz, jer se stanovništvo uglavnom hranilo projom. Tako je
poljoprivreda zadovoljavala isključivo domaće potrebe.
Sa stočarstvom to nije bio slučaj. Ne samo da je svinjogojstvo bilo najjača
privredna grana, već je i zahvaljujući stočarstvu bila izuzetno razvijena
unutrašnja i spoljna trgovina. "Trgovina je u marvi... jedini produkt našeg
predela koji se u onu stranu izvozi i otkud narod naš sva potrebna sebi i danak
nabavlja", tvrdio je knez Miloš.
Najvažniji "izvozni srpski brend" Miloševog vremena bile su svinje. Izvoženo ih
je do 225 000 komada godišnje, i to isključivo u Austriju. Austrijski su trgovci
svakoga proleća, dok su svinje još bile mršave, dolazili u Srbiju i kupovali ih
po ceni od 70 - 80 groša par ("Spomenik"), pa su posle sa njima vodili važnu
trgovinu ne samo po Austriji već i po drugim evropskim zemljama... Posle svinja,
najviše se prodavala krupna marva. "Volove i krave svakog bi proleća
kupovali po Srbiji Bosanci i Hercegovci, pa bi ih posle terali na Jadransko more
i prodavali. Oni bi se marvom neko vreme služili, pa tek onda gojili i kasnije
prodavali". Obren Jovanović iz Šapca piše knezu Milošu 20. februara 1822.
godine: "Ovde Bosanci najviše junce traže, koje oni, po svom običaju, nekoliko
godina za delo (rad) upotrebljavaju, a potom urane ih i prodaju u Veneciju. Zato
skuplje plate junca nego najdebljeg matorog vola. Ovde su preko dvesta groša par
plaćeni". (Državni arhiv).
Sem stoke, bila je razvijena i trgovina životinjskim proizvodima, zbog kojih su,
inače, i dolazili strani trgovci u Srbiju. Kože su izvožene u Bugarsku i
Austriju, maslo u Bugarsku i Tursku, vuna, loj i rogovi u Austriju. (Ostali
zapisani podaci u Državnom arhivu o trgovcima i izvoznicima).
Vrlo je važno znati da Srbija u vreme kneza Miloša nije imala problema sa
spoljno-trgovinskim deficitom, jer je desetostruko više izvozila nego što je
uvozila!
Branko Vučković